mjehurić sapunice

donijela sam odluku kako dalje sa ovim mojim životom. u nekoj svojoj ludoj putanji skrenuo je sa onog puta kojim sam očekivala da će ići.. išao je totalno nizbrdo.. ono što sam pregrmila jednom ne želim ponavljati.. nemam namjeru više po svijetu hodati ćelava.. glave sakrivene u maramu da se ne vide svih famoznih 36 šavova, nemam namjeru još jednom prolaziti sve to.. odustajem.. ako je ovo moj život odlučila sam da ću ga proživjeti dan za danom.. od danas do ponovno danas i tako u krug.. ionako se nemam više čemu radovati onaj tko je trebao biti tu više nije... onaj kog volim svim srcem otišao je drugoj ljubavi sada sam sama.. i dosta mi je....

stojim pred zidom

pogleda uprtog u pod

pokušavam ne plakati

biti jaka..

ma, gdje li je samo taj izlaz??

nemoć mi ulazi u prsa

i pritišće mi srce

sve jače...

ne mogu se pomaknuti.

znam da moram otići

ali želim ostati još malo...

taman kada sam pomislila da život ima smisao

netko se opako našalio sa mnom...

tužna sam..

ponovno sam na početku, kao što sam bila pred dvije i pol godine

ovaj puta bez snage da to sve prođem još jednom..

naprosto nemam u sebi više niti jednu jedinu pozitivnu misao

nemam u sebi više ni mrvicu snage da krenem dalje

da preživim još i ovaj puta...

sada mi je drago da sam pustila moju ljubav da ode

šta će mu ovo još jednom...

iskreno, mrzim ovu glupu bolest

i ovu nemoć da se toga riješim opet...

nemam snage, nemam volje...

evo me...
vratila sam se sretna i zadovoljna..
imala sam prilike sjesti, i posložiti svoj život kako treba..
neki dan sam otišla do Zadra..
sjela sam na kamen..malo dalje od ljudi..
ispred mene je bila duboka plava voda..
mir, tišina, valovi koji udaraju o obalu,
u ušima moj mp3, Balašević i Toše..
kombinacija koju nisam imala snage slušati jer svaka pjesma podsjeća
na ljubav koju sam imala i izgubila..
prvo što sam napravila, uzela sam kamen
i na njega napisala ime moje ljubavi...
poljubila sam ga i bacila daleko u duboko more..
gledala sam kako tone..
to je bio moj oproštaj..
slušala sam Balaševića, pjesmu "pred zadnji sneg"
stih koji ide ovako:
"Ja nemam nigdi nikoga... Al moja priča prosta je:
Štogod ih manje zavoleš, manje ti njih nedostaje...
I nisam kadar švindlati... za sobom skele paliti...
Da silom steknem nekog kom ću faliti..."
rasplakala sam se..ali nisam zaustavljala suze...
trebalo mi je to..
tada sam obrisala ono malo suza..i rekla sam
dragi moj..ti si taj koji je izgubio...
ti si pozdravio svoje ljubavi...
ti sebi postavljaš pitanje da li ćeš moći voljeti svoju
novu ljubav..
eh dragi moj, to ne rade oni koji vole..
a ljubav???
ona dolazi sama
ili je ima ili ne..nema tu narudžbe...
a ja sam sada slobodna, prekinula sam okove koji
me rastužuju..a zovu se tvojim imenom..
i krećem dalje...
istina je, nisam te prestala voljeti..i neću tako skoro
možda čak i nikada neću uspjeti...
ali više neću plakati radi tebe..
imao si priliku biti voljen, biti sretan..
odlučio si da ne želiš..
i to je sada gotova priča..
zbogom ljubavi..

odmorite se malo od mene..
odlučila sam se malo maknuti iz grada..
moram se sabrati
a to ne mogu ovdje :)
čitamo se uskoro...
pusa svima :))))))) 

danas mi je ukraden poljubac..
nisam to htjela, nisam to očekivala..
tuga mi je stisla srce jer to nije poljubac koji trebam
to nije poljubac koji je moj...
nisam ga mogla uzvratiti,
mislim da to čak i nisam htjela..
nisam spremna tražiti utjehu u tuđem zagrljaju;
moram pustiti ovom ludom srcu da preboli
na neki svoj način..
polako..

pitam se
da li je moguće
u tuđem zagrljaju
pronaći mir..
ili je to samo
bezuspješni pokušaj
da ranjeno srce
pronađe zaborav..

rekla sam ti da te više ne volim,
pustila sam te da odeš,
jer nisam htjela
da ostaneš iz sažaljenja..
to mi ne treba..
a sada mi toliko nedostaješ
ne znam kako dalje...
u svemu vidim tebe
u svemu te osjećam kraj sebe
ali ti nisi tu..

ovaj filmić je mojih ruku djelo
napravljen je za moju veliku ljubav..

gubim se polako,
kao kockica leda
nestajem na toplini
ovih osjećaja..
nema više povratka
kada tama prekrije dan
i noć traje do
beskraja..
srce se usukalo
nestalo je kao da nikada
postojalo nije
više ne kuca
tek tu i tamo odaje znake
da je živjelo..
nema te više
ne postoje dani
ne postoje noći
isplakala sam sreću
koja mi se samo
nasmijala u lice
pokazala mi se
u trenutku
i otišla dalje....

voljeti tebe bila je privilegija.
privilegija koju sam imala..
pokazao si mi da postoji nešto
što se zove sreća
hvala ti na tome..
voljeti tebe bilo je nešto
što će zauvijek živjeti u meni
što će trajati sve dokle me bude
hvala ti i na tome..
jedino što ti ne mogu reći hvala
je što poslije tebe ostaje ova tuga
što poslije tebe
ne mogu više voljeti...
nisam znala
da slomljeno srce
može toliko boljeti..
nisam vjerovala da se
zbog slomljenog srca
može umrijeti...

"Volim te"
i ti tu ne možeš ništa
to je moj osjećaj
koji mi se sviđa...
da, "volim te"
slobodno ostani bez riječi
ionako ih ne čujem
jer slušam svoje srce..
"volim te"
svaki moj drhtaj
to ti govori
čak ga ne moraš
ni čuti...
"volim te"
ma ne obaziri se,
nisam ništa rekla
na glas..

opet će jednom
sunce sjati..
i na mom nebu
baš kao nekada..

opet će ptice
pjevati pjesme
o nekim drugim
tužnim ljubavima...

ja ću se samo
smiješiti tome
jer moje će srce
skrivati zaborav...